Petar Smajić

Petar Smajić, Kompozicija (Adam i Eva), 1964, drvo

Petar Smajić, Kompozíció (Ádám és Éva), 1964, fa

(Donji Dolac kraj Splita, 1910 – Ernestinovo, 1985)

Kao dječak počeo je rezbariti uporabne drvene predmete (žlice, gusle). 1932. dr. Slaven Vidović mu priređuje prvu izložbu i postaje njegov mecena. U drvu je oblikovao, čistim i jasnim oblicima, teme iz svakodnevnog života, biblijske prizore i simbolične kompozicije. Opus mu se može podijeliti na dalmatinsko i slavonsko razdoblje (1941. odselio u Slavoniju). Pred drugi svjetski rat, je sudjelovao kao gost na izložbama grupe Zemlja. Jedan je od osnivača kolonije kipara naivaca u Ernestinovu. Samostalno je izlagao u Osijeku, Splitu i Zagrebu.

Kada kažemo essekeri, onda prvenstveno pomislimo na ljude koji su isključivo živjeli ili stvarali u manje ili više tipičnom gradskom okruženju Osijeka. Međutim, nekoliko je primjera uspješnih ljudi koji su živjeli i stvarali u neposrednom gradskom okružju, tek povremeno zalazili u osječko gradsko tkivo, ali su silinom svoga životnog stvaralašatva i pozitivne promocije, u taj krug uspjeha uspjeli povući i sam grad. Jedna od takvih osoba koja nije neposredno stvarala u gradu, ali je u njemu izlagala, svakako je Petar Smajić, kipar naivac itekako poznat i cijenjen u svjetskim umjetničkim krugovima.

Petar Smajić rodio je 25. svibnja 1910. godine u siromašnom selu Dolac Donji, 30-ak kilometra sjevernije u splitskom zaleđu. Umjesto višekilometarskog svakodnevnog pješačenja po vrletima Mosora do najbliže škole, dječak Petar Smajić svakodnevno je u oskudnom okružju imao zadatak čuvati ovce i koze. Krateći vrijeme, ali i uočavajući zanimljive kombinacije koje u prirodi stvara skromno raslinje dalmatinskog zaleđa, mali Petar počinje iz drveta izrađivati najprije predmete svakodnevne uporabe, a potom i različite skulpture ljudi i životinja svoga kraja.

Nakon što je osnovao vlastitu obitelj, porasla je i egzistencijalna odgovornost, te je počeo češće dolaziti u Split s namjerom prodaje svojih uradaka. Tamo ga uočava splitski kirurg Slaven Vidović, inače sin poznatog glazbenika Emanuela Vidovića, koji od mladog Smajića naručuje različite skulpture izrađene u drvetu.

Nakon takvog dvogodišnjeg druženja s doktorom Vidovićem, odnosno Vidovićeva naručivanja različitih Smajićevih uradaka – sazrijelo je vrijeme za prvu izložbu. Naime, prikupivši 40-ak odabranih radova, Slaven Vidović organizira u splitskom Salonu Galić, izložbu skulptura Petra Smajića i otvara je 24. veljače 1934. godine. Nedugo zatim, ta se izložba prenosi u Zagreb.

Prvu Smajićevu izložbu došao je pogledati i veliki Ivan Meštrović. Nakon uvida u Spajićeve skulpture, Meštrović je mladom Smajiću ponudio da ode s njim na dvije godine u Italiju, u Rim, studirati umjetnost. Smajić se silno obradovao tom pozivu, međutim zbog obaveza prema obitelji, zahvaljuje na toj vrijednoj ponudi.

Do Drugog svjetskog rata Smajić se teško probija. Rezbari različite predmete uporabne vrijednosti i suvenire koje prodaje mahom u Splitu. Rat ga primorava da potkraj 1941. godine napusti rodni kraj i da se s obitelji nastani u Slavoniji. Najprije je živio u selu Palača, da bi 1945. godine kao kolonist, dobio kuću u Ernestinovu, selu nedaleko Osijeka kojega je napustila većina dotadašnjih stanovnika – Nijemaca. U to vrijeme Smajiću je glavna briga – prehrana brojne obitelji. Radi kao nadničar, tvornički radnik, obavlja stolarske i kolarske poslove, a jedno je vrijeme radio i kao zadružni brijač.

Predratno ime i djelo kipara Petra Smajića, potpuno su pali u zaborav sve do 1952. godine. Naime, dio skulptura iz njegove umjetničke tzv. dalmatinske faze, izložen je u Zagrebu prilikom otvaranja Seljačke umjetničke galerije. Ta je izložba izazvala ponovno zanimanje za ovog kipara naivca. Međutim, organizatori izložbe nisu znali je li Petar Smajić više uopće živ i ako je – gdje se nalazi. Počela je potraga za njim. Smajić za taj događaj nije ni znao. Godinu dana poslije, 1953. pronašli su ga, naravno – u Ernestinovu. Od tada Smajić se intenzivnije vraća kiparstvu i počinje njegova druga umjetnička faza – tzv. slavonska faza. Ređaju se izložbe u Rijeci 1954., u Zagrebu i Osijeku 1955. u Dubrovniku. Zagrebačka Galerija primitivne umjetnosti godine 1956. organizira prvu samostalnu izložbu radova Petra Smajića.

Godine 1958. prvi puta izlaže u inozemstvu – u jugoslavenskom paviljonu na Svjetskoj izložbi u Bruxellesu. Potom je uslijedilo i Smajićevo "osvajanje svijeta": Organiziraju se izložbe njegovih skulptura u Moskvi, Beču, Budimpešti, Washingtonu, New Yorku, Parizu, Pittsburghu, Bratislavi, Amsterdamu, Bremmenu, Kaiserslauternu i drugim umjetničkim središtima, a koje mu donose i međunarodno priznanje.

Pri tome je zanimljivo za istaknuti kako niti na jednoj od brojnih inozemnih izložbi Smajić osobni nije prisustvovao. Skroman kakav je bio, na svaki poziv da otputuje barem na otvorenje nekih od svjetskih izložbi, Smajić bi poziv odbio objašnjenjem kako jedva govori i materinski jezik pa bi mu bilo neugodno da mu netko drugi mora tumačiti što mu stranci govore. Svoja putovanja ograničio je jedino na područje bivše Jugoslavije, a najčešće je posjećivao Sloveniju.

Tako je 1962. godine sudjelovao na sumpoziju skulpture Forma viva u slovenskom mjestu Kostanjevica. Na tamošnjoj koloniji prvi puta izrađuje skulpturu velikih dimenzija Majka i dijete. Ona se ubraja u među vrhunska kiparska djela. Rađena je iz hrastovog trupa dužine tri metra, a i danas stoji pred školskom zgradom u Kostanjevici.

Već slijedeće godine općina Osijek odužuje se svom stanovniku koji je ime malog općinskog naselja, ali i grada Osijeka za samo nekoliko godina pronio gotovo po cijelom svijetu. Odlukom Skupštine općine Osijek, Petru Smajiću je dodijeljena nagrada grada Osijeka. Nagrada mu je uručena 1963. godine upravo na današnji dan, 14. travnja, Dan oslobođenja grada Osijeka.

To je vrijeme intenzivnog umjetničkog stvaranja Petra Smajića, vrijeme održavanja mnogih izložbi u zemlju i svijetu. A početkom 1973. godine, nekoliko kipara amatera iz Ernestinova, predvođenih tada već globalno poznatim Petrom Smajićem, pokreće ideju organiziranja kolonije kipara naivaca upravo u Ernestinovu. Ideja dobiva podršku u kulturnom, političkom, ali i gospodarskom okružju Osijeka, te se u kolovozu 1973. organizira prva kolonija kipara naivaca. Uz povremene financijske teškoće, ratne nedaće i progonstvo, kolonija je redovito organizirana svih proteklih 38 godina. Izuzetak je bilo jedino ljeto ratne 1991. godine.

Sve do svoje smrti, 19. kolovoza 1985. godine, Petar Smajić je bio siva eminencija Kolonije i njezin duhovni kotač i pokretač.

Djelo Petra Smajića i četvrt stoljeća nakon njegove smrti, iznova mnogima predstavlja izazov. Pišu se i tiskaju monografije, postavljaju izložbe, snimaju različiti filmski materijali. I ovaj naš essekerski uradak, nadamo se, mali je prinos održavanju i promoviranju djela Petra Smajića.